Хърватски език
“Šnajderov roman Doba mjedi , koji je istodobno i obiteljska saga i autofikcija, iznimno pažljivo rekonstruira prošlost. A pripovjedač svoj osobni identitet traži u retrovizoru vlastite obitelji. Preci njegova oca doselili su se iz Njemačke na poticaj Marije Terezije, a u nadi u bolji život, kao u pravom mitu o podrijetlu, u Slavoniju da ondje zasnuju novu egzistenciju. I da time otpočnu još jedan panonski rekvijem. (...) Glavni junak Georg Kempf dijete je stoljeća koje je u odraslo muško doba proživjelo sve drame koje su se tada odigravale u Europi. Po podrijetlu pripadao je njemstvu, no po kulturi se već i habitusu sasvim ukorijenio u svoj zavičaj. Zadesila ga je ista sudbina kakvu je imalo još gotovo trideset milijuna Nijemaca, iako nisu svi u jednakom obliku prihvaćali i “prokletstvo” koje je iz toga slijedilo. On je proživio dramu običnoga Srednjoeuropejca, malog čovjeka s kojim se povijest poigrava kao mačka s mišem. Međutim, Georg Kempf je prisiljen, kao pravi srednjoeuropski Švejk s kraja stoljeća, na plećima tegliti daleko složeniju i mutniju, pa i proturječniju sudbinu nego što je to morao Hašekov junak na početku stoljeća, jer su se ljudske sudbine u međuvremenu sasvim razorile, te izgubile čak i ime, ili pak zaglavile u kaosu nazivlja. Presuđeno mu nije, ali ispaštati mora.” – László Végel
