Хърватски език
U izdanju knjizare Karver (Sibila d.o.o.), u ediciji Bez velikih riječi, molim vas!, izašla je iz štampe knjiga kratkih priča Izvan koridora. Autori čije se priče nalaze u knjizi su cijenjeni književnici iz bivših jugoslovenskih zemalja: Vladimir Arsenijević, Sreten Asanović, Muharem Bazdulj, Balša Brković, Filip David, Tatjana Gromača, Zuvdija Hodžić, Aleksandar Hemon, Miljenko Jergović, Josip Mlakić, Jurica Pavičić, Vojislav Pejović, Ivica Prtenjača, Borivoj Radaković, Nenad Rizvanović, Olja Savičević Ivančević, Roman Simić Bodrožić, Ognjen Spahić, Faruk Sehić, Ante Tomić i Nenad Veličković. U pogovoru knjige, naslovljenom Priče posle svega, Teofil Pančić kaže: Grozne li reči - koridor?! Reč je, dakako, posve nedužna u svom izvornom jezičkom i istorijskom kontekstu, ali šta to vredi? Čoveku se dogode neke stvari nakon kojih za njega, i za neizbroj njemu srodnih, ničega „izvornog više i nema, nego sve, ili bar štošta, sada znači nešto drugo, zapravo: znači ono što mu je rat utisnuo u značenje. Pa tako i za mene koridor više ne može ne biti drugo doli pre svega nekakva razrovašena džada na severu popaljene i poharane Bosne, tamo od Bijeljine i Brčkog ka Banjaluci, kojim su imali biti spojeni jedni Naši s drugim Našima, dok bi Njihovi ostali držani na bezbednoj distanci. Eto, čak i drum može biti regrutovan i mobilisan u ratu, čak i beskrajnoj traci rastresenog, izrovanog, pokrpanog ili ulegnutog asfalta možeš navući maskirnu uniformu s prigodnim znamenjem koje ima ukazivati na to da drum je Naš, a ne Njihov - ko god Mi i Oni bili (...) Pisci okupljeni među ovim koricama, ovako izvan koridora u svakom mogućem smislu, pisci su koji su među najboljima koji umeju pričati svoje priče na divnom i izmrcvarenom jeziku koji dele jedni s drugima, ma kako ga ko od njih nazivao, i ma kako ih neko zbog toga negde mrko gledao. Teško da je bila ičija namera, a opet, nije ni slučajno ni bez dubljega reda i smisla da okosnicu ove knjige čine pisci Bosne i Hercegovine, bilo da u njoj i dalje žive ili da su otišli u neki, navodno, svetliji vilajet: Jergović, Hemon, Bazdulj, Veličković, Šehić, Mlakić. Oni su, recimo, jača polovina nekakvog reprezentativnog književnog BH tuceta, a kada biste im dodali još i drugu polovinu, bilo bi još jasnije zašto je Bosna samo središte, samo krvareće srce jedne priče koju svako od nas/njih iznova i iznova pokušava da ispriča: priče o tome šta se to zapravo dogodilo sa nama...
