Хърватски език
Svoj Ukrajinski dnevnik Nenad Popović počinje pisati 6. travnja godine 2022, četrdeset drugoga dana od početka rata. S nekim iznimkama piše ga svakodnevno do 20. ožujka godine 2023. Uvodnim akcentom odmah će naznačiti široki horizont svoga poa, i taj se do kraja neće sužavati: »Sedamdeset i sedam godina nakon 1945. Rusija je započela generalni napad na Ukrajinu s ogromnom vojnom silom koja se prvi put kretala Europom od Drugog svjetskog rata a napredovala je prema glavom gradu susjemlje Kijevu, iz tri pravca. Za kontinent Europu formati sukobljenih zemalja su najveći mogući.« Popović na jednom mjestu veli da mu je pisanje Ukrajinskoga dnevnika »u doba fake newsa, alternativnih istina, ponovno upogonjenih mašit-propova od Donalda Trumpa do Kremlja« bilo nužno radi vlastite psihičke stabilnosti. Time naznačuje donji prag svoje motivacije, smještajući ga u privatnost. Vlastiti ga tekst pak obilato i višestruko »iznevjerava«, onako kako se tomo u dobroj književnosti. Taj tekst na uzoran način otkriva ključnu razliku između privatnoga i ličnoga, koja u žanru dnevničkoga pisanja presudno određuje njegovu relevantnost i vrsnoću. Ukrajinski dnevnik ne bježi od privatnosti, dapae je ispunjen do sitnih detalja; uostalom, to je humus koji je osnova žanra. Ali mi ovdje privatnost ni u jednom času ne doživljujemo kao trivijalnost, jer je nadvladana snagom gombrovičevskoga ličnog: ono se, kao »ono što nije samo meni po maksimi Andréa Malrauxa), u Popovićevom dnevniku ponaša kao široko platno na kojemu se svjetskopovijesni trenutak jarko projicira u dramatičnim obrisima. Sve je to moguće zato što lična perspektiva, kojom je prožet i određen cijeli U dnevnik, ima visoku mjeru izvorne intelektualno-etičke uznemirenosti, a lični ton kojim je sve obojeno oživljuje tekst i isporučuje ga čitateljevim očima kao prvorazredan književnojezični dokument. (Ivan Lovrenović)
